Za vrijeme studija je krenulo moje pravo istraživanje ljudskog mozga i ponašanja. Kako sam istraživala terapeutski rad s djecom i odraslima, tako sam istraživala i sebe. Put me nekako uvijek vukao u rano djetinjstvo, razdoblje prvih iskustava vezano uz osjećanje vlastitog tijela i istraživanje svijeta kroz igru. Zanimalo me što se sve krije iza dječjih očiju. Još više me zanimalo kako taj svijet pomaže djetetu da otkrije sebe. S vremenom sam počela intenzivnije raditi s djecom rane i predškolske dobi s teškoćama. Usredotočila sam se na period prve godine života što je rezultiralo trogodišnjim radom s majkama i dojenčadi koji su rođeni prijevremeno. Moj rad je još više usidrio moje uvjerenje, a to je da unutarnji osjećaj sigurnosti i prihvaćanja sebe svoje temelje gradi kroz prva iskustva djeteta u interakciji s roditeljem. Tada sam se ujedno dublje počela pitati koliko ja uopće prihvaćam svoja ograničenja, koliko uopće mogu raditi s obiteljima na prihvaćanju teškoće djeteta kad na toliko razina ne prihvaćam sebe.
Odgovore sam našla, a i još ih nalazim u istraživanju svog djetinjstva i svoje interakcije s roditeljima. Ograničenja su i dalje tu, ali sada sebi dajem vremena da se isplačem, da se naljutim i da otpustim. Nasmijem se i idem dalje s igrom. Dajem si vremena za nježnost prema sebi, a i iz tog mjesta dajem vremena djeci da nauče bit sa sobom. Roditelje učim da nauče pustiti svoje priče kako bi nešto trebalo biti i daju si prostora da razigrano istraže što bi sve moglo biti.
